Makar mi sada nije teško da priznam – zamajavala sam samu sebe cele godine. Jesam se posvetila spremanju jezika da bih otišla na univerzitet koji želim, jesam vredno radila, samo što mi se sada čini da moje nerviranje zbog gratis loših momenata nadmašilo celokupan rad. Dobro, upisala sam se na domaći univerzitet, hvala univerzumu i na toj rezervnoj opciji. To sam i prošle godine mogla, ali ne, posvetila sam se spremanju za drugu državu. I onda su krenule gluposti. Ne tragedije,nego baš,baš gluposti od kojih se čoveku diže kosa na glavi. Porodica se rasparčala, ja sam izvisila, administrativna greška u institutu za polaganje jezika se potkrala i zapravo nikad neću saznati jesam li mogla da budem primljena ili ne. 
Na stranu sad to, valjalo bi da se prizemljim malo i počnem da koristim svoje vijuge više od stomaka (znate ono „unutrašnji osećaj“). Kad malo bolje razmislim, sada je pravo vreme za to. Leto je, kao predsezona koja većim delom određuje sezonu. Kako se postavim sada, tako će mi biti od jeseni.  Želim da usporim. Da obavljam sve jedno po jedno i više nikad u životu ne ostavim nedovršene stvari. Grozan je taj osećaj, a i momenat kada sebe možete nazvati hrpom nedovršenosti. Da se ne lažem, rado bih sebe, ne znam, stolicom umlatila. Ne zbog ponašanja, nego zbog tog naivnog pogleda na život, bez obzira što sam večito dete. Nemam nameru da do kraja života nosim titulu nebrušenog dijamanta. Ali, opet, tek što sam ušetala u 20-te, tek što sam se našla u tom nekom čistilištu - između minulog lošeg perioda i naivnosti  i novog početka, koji bi trebalo da se postepeno pretvara u raj (zahvaljujući meni). I lakše mi je zbog toga. Imam vremena i prostora da se promenim. Ovo sada nije moj maksimum, ima još da se radi. I da, ovo je prvi dan nakon nekoliko meseci da sam se probudila odmorna, bez košmara. 
I pored svega, ne žalim za srednjoškolskom idilom. Divne su to godine, samo što bih poslala npr. Amerikance na sud zbog propagiranja tinejdžerstva kao jedinog perioda za koji se može reći da predstavlja mladost na vrhuncu. Koga oni zajebavaju, nisu žurke,pijančenja i tinejdžerske drame jedine asocijacije na mladost. Sada nema profesora koji će da te teraju da prođeš razred, neće svak dati smernice za uspeh, sam si uglavnom. Imaću svoj smeštaj, svoj kutak. Ulazim u drugačiji način života gde sam većinom sebi šef. I jedva čekam. Mlada i odgovorna za sebe, bez ikakve dramaturgije. Istina, moju ekstremnu nezavisnost i tendenciju da sve radim sama ne mogu da promenim. Jedva čekam i da počnem da učim. Posle svega što je bilo, knjiga i ispiti mi neće teško pasti, kao ni učenje novih stvari, mogućnosti da preko razmene odem tamo gde želim, stipendije, ceo taj sistem.
Nego da ja prvo usporim. Danas bih mogla da složim stvari, nabavim kremu za sunčanje, sastavim sebi trening (plivač jednom-plivač zauvek), odem do parfimerije da izaberem neku lepu boju za usne, možda koralnu nijansu, prošetam...