Ne znam kako da imenujem ovo stanje. Muka mi je kada sam sama, muka mi je kada sam sa ljudima, muka mi je od površnih prijateljstava i prosto ne mogu sebi da oprostim što nisam postigla zacrtano. Imam petlju za sve, ali za ovo ne. Gužve su mi zastrašujuće. Još je strašnije kada me neko pita kako sam i kako mi ide. Ne želim da objašnjavam i ne mogu, bilo da se radi o lepom ili ružnom. Arogancija mi je zamena za osećaj inferiornosti u odnosu na ljude koje znam. Odlažem viđanja, sve,sve,sve, samo da me ne vide i ne zapitkuju. Jer se ne osećam kompetentno da se bilo kome obratim, da bilo šta prokomentarišem. A dala sam sebi reč da ću uspeti. Jedna sitnica mi je ceo dan izokrenula i ceo koncept izmenila Dala sam sebi reč koju nisam održala. I ne osećam se uspešnom. Loše je to što sam svesna svoje sktremne samokritičnosti, a ne činim ništa protiv toga. Ipak, usled minulih par meseci, izražavanje osećanja se dodatno otežalo i jedva kome verujem. Svaki osmeh merim ne bih li zaključila da li je iskreno ili je u pitanju zajedljivost.Gard ne spuštam čak ni kad spavam.

Organski ne podnosim te „Ko zna zašto je to dobro.“ dane. Tako će i ostati. Nema šanse da ću biti zadovoljna dok sa mojim životom ne bude kako ja hoću i dok rezervne opcije ne budu anulirane. Još mi je gore kada mi okolina čestita baš na toj rezervnoj opciji, a ja se pojedoh. I ne mogu da se opustim, iako nemam razloga za brigu. Leto je, a ja jednom nogom u depresiji.

Interesantne su ove oscilacije. Proteklih nedelju dana sam se dobro osećala. Rekla sam sebi da je ovo možda samo usmerenje ka nečem boljem. Međutim, kao da me je danas skopala neka radioaktivna supstanca. Prepolovljene su mi i fizička i mentalna snaga. Pitam se kada će više doći vreme kada ću se ja osećati dominantno nad svojim životom. Tek sam na samom početku treće decenije. Neki kažu da su to najbolje godine i da su neuspesi i greške dozvoljene, jer igraju ulogu učitelja i usmeravaju ka boljoj budućnosti. Možda konačno treba da počnem da živim pod parolom „One step at a time.“. Danas želim da se izdignem iznad svega ovog, jer kao da me kontroliše nešto veće.